Zaboravljeni slučaj: Restaurirana slika izrađena od kose

U ‘’skrivenom’’ kutku muzeja pronađen je vrlo zanimljiv, jedinstven i značajan predmet: uokvirena slika izrađena od kose na staklu. Iako predmet svakako ne pripada kategoriji arheoloških nalaza kakvi se inače obrađuju u Restauratorsko-konzervatorskom odjelu AMI-ja, zbog potrebe za njenim očuvanjem odlučeno je provesti konzervatorskorestauratorsku obradu. Nameće se pitanje kako je ovaj intrigantni predmet dospio u muzej? Po pričanjima djelatnika AMI-ja predmet dolazi iz Vodnjana. U Dokumentacijskom odjelu  AMI-ja pronađen je izvještaj iz 1949. godine u kojem se iščitava da su kustosi Boris Baćić i Štefan Mlakar, u dogovoru s nadležnima iz kuće E. Rismondo u Vodnjanu, preuzeli pet sanduka knjiga, neke etnografske predmete te srednjovjekovne arheološke spomenike iz crkvice San Michele. Pretpostavlja se da je među spomenutim etnografskim predmetima bila i slika izrađena od kose. ‘’Zaboravljenom slučaju’’, kao u kriminalističkoj seriji, trebalo je više desetljeća da izroni na površinu te da se po pravilima restauratorske struke očuva, a zatim i istraži porijeklo ovog dragulja iz 19. stoljeća.

POVIJESNI OSVRT 

Predmeti izrađeni od organskih materijala poput ljudske kose privlače pozornost zbog svoje krhkosti, intimnosti i sentimentalne vrijednosti. Izrađeni su nevjerojatnom pažnjom, od vrlo osjetljivog i osobnog materijala.

Tijekom 17. stoljeća nakit za oplakivanje preminulih proizvodi se isključivo za pripadnike elite te ukazuje na socijalni status pokojnika, služeći kao trajni “memento mori” (“sjeti se smrti”). U 18. stoljeću predmeti izrađeni od kose (slike, skulpture i nakit) postaju nadaleko popularni te se iz Engleske šire u druge europske zemlje. Taj je period poznat kao “sentimentalno razdoblje”. Nakit za oplakivanje iz toga razdoblja nije više definiran svojom ekonomskom, već intimnom i emocionalnom vrijednošću. Različiti oblici takvog nakita u 18. stoljeću odražavaju promjene u stavovima prema smrti. Središte oplakivanja nisu više pokojnici i njihovo slavljenje već ožalošćeni i njihovo žalovanje. U 19. stoljeću razvija se nova ikonografija, koju karakterizira mali repertoar elegijskih motiva: pejzaži i vrtovi, scene, pojedinačna stabla, osobito vrba i čempres, grobovi ukrašeni urnama, ožalošćene žene u pseudoantičkim kapama i s cvjetnim ornamentima. Važno je naglasiti da je ova stereotipna ikonografija povezana sa semantikom žalovanja, kao i s prijateljstvom. Osim što se kosa voljenih pokojnika upotrebljavala u predmetima za oplakivanje, još je češće kosa živih osoba korištena za izradu poklona koji su se darivali za uspomenu, kao vječni znak prijateljstva, sjećanja ili romantične ljubavi. 

U 19. stoljeću kosa je diljem Europe prerađivana u nakit, a koristila se i u kreiranju primijenjenih umjetničkih radova. Raznolikost predmeta izrađenih od kose čini se bezgranična, od pramenova umetnutih u medaljone pa sve do vrlo složenih vijenaca izrađenih od kose ispletene u oblike cvijeća ili pak minijaturnih slika na slonovači iscrtanih sipinim crnilom i s fino izrezanom kosom.

Prstenje, narukvice, naušnice, ogrlice, broševi, amuleti, dugmad za manšete i remeni za ručne satove izrađeni od kose često su bogato ukrašeni zlatom, emajlom, perlama, dragim i poludragim kamenjem svih vrsta. Bogatstvo materijala služilo je prikazivanju osjećaja prijateljstva ili ljubavi. 

Popularnost predmeta od ovog materijala nije stala samo na nakitu. Izrađivale su se i slike s florealnim motivima, a trodimenzionalni buketi, također u potpunosti od kose, bili su izloženi ispod staklenih zvona na viktorijanskim stolovima u sobama za primanje. Postoji čak i portret kraljice Viktorije u prirodnoj veličini izrađen od ljudske kose. Poznato je da je upravo kraljica Viktorija iznimno voljela predmete od kose i rado je nosila nakit od tog materijala. Nakon smrti svog ljubljenog supruga princa Alberta 1861. godine, kraljica je do kraja života nosila pramen njegove kose u brošu pričvršćenom uz odjeću, tik do srca. Izvorno su nakit i dekorativne predmete izrađivali umjetnici te se prodaja odvijala u specijaliziranim trgovinama, a narudžbe su se primale putem kataloga. Za žene u viktorijansko doba izrada predmeta od kose ubrzo postaje popularan način provođenja 

slobodnog vremena, do te mjere da se u ondašnjim časopisima  publiciraju besplatni uzorci s instrukcijama za “uradi sam” radove od kose. U Engleskoj i Americi organizirali su se i tečajevi za mlade dame, na kojima ih se podučavalo ovoj vještini. Gotovo svaki muškarac iz tog razdoblja dobio je na dar remen za sat izrađen od kose svoje zaručnice, žene, sestre ili majke; remeni od kose ubrajaju se među najuobičajenije takve predmete iz 19. stoljeća.

TEHNIKE IZRADE PREDMETA OD KOSE

Postoji nekoliko tehnika izrade predmeta od kose, a kojima su se izrađivale posebne vrste predmeta (primijenjena umjetnost, slike ili skulpture).

U tehnici Palette kosa je izrezana u oblike i zalijepljena izravno na neku površinu, npr. na tanku pergamenu, slonovu kost ili staklo. Na taj način nastaju slike čiji motivi nerijetko podsjećaju na one florealne. Pojedinačni pramen ili vlas kose koristio se za oblikovanje finih linija, a sitno isjeckana kosa mogla se rasuti po površini tretiranoj ljepilom, čime se dobivala posebna tekstura .

Tehnika rada na stolu sastoji se u tome što se radi na specijalnom stolu s rupom u sredini kosa bi se uz pomoć špula i utega plela u zamršenu mrežu traka, često ukrašenu zlatom i perlama. Ova vrsta rada bila je osobito naporna: kosa bi se kuhala u vodi sa sodom 15 minuta te se potom razvrstavala po dužini u pramenove. Najveći dio nakita koji se izrađivao od ovog materijala zahtijevao je vrlo dugu kosu; primjerice, za izradu narukvice bila je potrebna kosa duga 50 do 60 cm. Ponekad bi se oblikovala uz pomoć drvenog kalupa, ne bi li se dobio željeni oblik. Same su kalupe izrađivali lokalni tokari. Kalup bi se pričvrstio u rupu na sredini radnog stola. Kosa bi se namotala na niz špula te pričvršćivala utezima za pleteni rad kako bi ravno stajala. Kad je rad bio gotov i kalup još na mjestu, uranjao bi se u lonac s vodom te se sve prokuhavalo 15 minuta, zatim sušilo, te bi se na kraju predmet od kose pažljivo odvojio od kalupa. Tek tada je bio spreman za daljnju obradu kod zlatara.

Sepija tehnika (tehnika sipine boje) u kojoj je kosa bila fino nasjeckana i umiješana u ljepilo ili bi se pak samljela u prah uz pomoć posude za drobljenje s tučkom te topila u destiliranoj vodi kako bi se dobio smeđi pigment koji se nanosio na slonovu kost, staklo ili fini pergament. Pri slikanju detalja koristilo se sipino crnilo. Ovom su se tehnikom obično prikazivali minijaturni pejzaži ili scene koje su se odnosile na smrt i tugovanje.

Tehnika izrade florealnih motiva sastoji se u tome što su cvjetovi od kose izrađivani njezinim namatanjem oko štapa, pri čemu se koristila fina žica, koja bi vlasi držala zajedno. Mijenjanjem veličine štapa, količine i boje kose, te ponekad ubacivanjem kuglica bilo je moguće izraditi vrlo raznovrsne oblike i veličine cvjetova, listova i vitica, koji su se zatim spajali u dekorativne bukete i vijence.

KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKI RAD NA SLICI IZRAĐENOJ OD KOSE NA STAKLU

Restauracija slike izrađena od kose predstavljala je veliki izazov, ali ujedno i još veću odgovornost restauratora od svakodnevne obrade arheoloških predmeta zbog drugačije vrste materijala od kojeg je izrađen predmet (organski materijal - ljudska kosa). Prije konzervatorsko-restauratorskog rada provedene su kemijske analize u Centru za istraživanje materijala Istarske županije – METRIS. Uzet je uzorak veziva kojim su vlasi pričvršćene na staklenu podlogu te je podvrgnut kemijskoj analizi sastava metodom infracrvene spektroskopije u Fourierovoj transformaciji (FT-IR). Utvrđena je visoka podudarnost FT-IR spektra ispitnog uzorka s onim arapske gume. Nakon analize predmet je rastavljen na dijelove. Rastavljanje je bilo potrebno zbog različitosti materijala: drvenog okvira i slike na staklu, s obzirom da različiti materijali iziskuju različite konzervatorskorestauratorske postupke.

Očuvanost predmeta  

Staklena podloga bila je napuknuta na nekoliko mjesta i nedostajala su dva manja ulomka, a dijelovi crteža odvojili su se djelomice od podloge. Na slici su vidljivi prethodni popravci, kojim su lijepljeni ulomci stakla, te tragovi ponovnog učvršćivanja odlijepljenih dijelova crteža (kose). Također, uočava se da su neki dijelovi otpali: u jednom dijelu kompozicije crtež je bio pomaknut, a u nekim je dijelovima u potpunosti nedostajao. Na drvenom okviru najveća su oštećenja uočena na donjem dijelu ornamentalne trake: više ulomaka ornamenta je otpalo. Manji nedostaci uočavaju se i na vanjskim bridovima letvica, gdje je boja istrošena.

Zahvati provedeni na staklenoj podlozi

Ulomci su očišćeni od prljavštine (prašine) vatiranim štapićima uronjenim u etilni alkohol. Postupak je proveden vrlo oprezno, zbog osjetljivosti materijala kojim je izrađen crtež. Ulomci su zatim pažljivo okrenuti na stražnju stranu (poleđinu), da se pri lijepljenju ne bi oštetio crtež koji se nalazi na prednjoj strani.

Dva nedostajuća dijela staklene podloge nadomještena su novim staklom. Postupak rezanja stakla u ovom zahvatu jednak je postupku rezanja stakla pri izradi vitraja ili tiffany tehnike. 

Prethodni popravak cijanoakrilatnim ljepilom, kojim su se pokušali vratiti na mjesto odlijepljeni dijelovi crteža (kosa), zadao nam je velike poteškoće jer ga je bilo i na kosi, s koje ga je bilo iznimno teško ukloniti. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja njegova odstranjivanja raznim otapalima (topla voda, etilni alkohol, aceton), na tu su površinu postavljeni oblozi natopljeni odstranjivačem cijanoakrilatnih ljepila. Rezultat tog postupka bio je zadovoljavajući: odstranjena je većina starog ljepila, a kosa je očuvana.

Već smo spomenuli da je kosa vrlo osjetljiv materijal pa je stoga konsolidacija predstavljala logičan slijed rada. Konsolidantnom otopinom kosa je učvršćena za staklenu podlogu te su crtežu vraćeni živost i sjaj.

Ne bi li se olakšala rekonstrukcija crteža te kako bi retuš bio što precizniji, na paus papiru crnom je bojom nacrtano zatečeno stanje, a nedostajući dijelovi iscrtani su crvenom bojom. Crtež na paus papiru u mjerilu 1:1 postavljen je ispod staklene slike te je potom tankim kistom iscrtana reprodukcija. Retuš je izveden tušem sepija boje, u vrlo blagoj nijansi, svjetlijoj od originala crteža.

Restauratorska obrada na ukrasnom drvenom okviru

Drveni okvir očišćen je mekanom četkom, a zatim su ostaci prašine odstranjeni kistom uronjenim u mješavinu etilnog alkohola i destilirane vode. Na ukrasnoj traci okvira uočeno je dosta manjih pukotina pa je premazana lanenim uljem, koje je “nahranilo” drvo i vratilo mu sjaj. 

Nakon čišćenja i konsolidacije, s okvira je uzet otisak dvokomponentnim vinilpolisiloksanskim silikonom te je u taj kalup nanesena dvokomponentna epoksi smjesa. Nakon što se epoksi smjesa osušila, nadogradnje su pozicionirane na odgovarajuća mjesta. Nadogradnje i otpali originalni ulomci zalijepljeni su na ukrasnu traku okvira ljepilom za drvo. Zatim su prostori između originala i nadogradnje pažljivo popunjeni dvokomponentnom epoksi smjesom, čime je estetski ujedinjen ukrasni reljef okvira. Nadograđeni dijelovi su retuširani; podloga je obojena crnom uljanom bojom, a reljef zlatnom bojom. Drveni je okvir premazan završnim zaštitnim slojem – restauratorskim voskom, koji pruža drvu potrebnu zaštitu i sjaj. Okvir je zatim okrenut na poleđinu i umetnuta je slika. Spajanje je izvedeno vrlo jednostavno: čavlići su umetnuti u već postojeće rupe kako se ne bi dodatno oštetio okvir. U cilju dodatne zaštite, na kutovima su postavljeni gumeni čepovi.

Katalog

Slika na staklu izrađena od kose 

Datacija: 19. stoljeće

Mjesto čuvanja: Arheološki muzej Istre

Tehnika izrade: Palette  tehnika

Dimenzije: 44 x 44,5 cm (š x v)

Opis predmeta : Slika na staklu s florealnim dekorativnim motivima, u cijelosti izrađena od kose, imala je funkciju ukrasnog okvira za dvije portretne fotografije. Bogato razgranati vijenac srcolikog oblika izveden je duguljastim listićima, grančicama i cvijećem, a okružuje dva ovalna okvira za umetanje fotografija koji se nalaze u središtu. Iznad njih se nalazi traka na koju se upisivala poruka ili pak imena zaručnika/supružnika. Traku u kljunu drže dva goluba u letu. Slika je uramljena s drvenim okvirom pravokutnog oblika. Prednja je strana ukrašena stiliziranim biljnim ornamentima. Vanjski i unutarnji rubovi jednostavno su profilirani, dok je središnji dio ukrašen trakom od stiliziranih cvjetova nalik tulipanu, a ispod njih se nalaze geometrijski oblici, krugovi i pravokutnici koji se naizmjence redaju na podlozi. Površina okvira tamnosmeđe je boje. Istaknuti dijelovi ornamenata u središnjoj traci naglašeni su zlatnom bojom.

LITERATURA

ADELE, L. 2013. Labor of Love: The Art of Hair Work in the 19th Century. <https://thevictormourning.wordpress.com/2013/01/13/ laboroflovetheartofhairworkinthe19thcentury/> [30.4.2016.].

BUCK, R. D. 2000. Utvrđivanje i opisivanje stanja umjetnina. Vijesti muzealaca i konzervatora, br. 3/4. Hrvatsko muzejsko društvo. Zagreb. 94-102. 

DAVISON, S. 2006. Conservation and restoration of glass. Oxford, The Conservation Studio in Thame.

HOLM, C. 2004. Sentimental Cuts: Eighteenth-Century Mourning Jewelry with Hair. Eighteenth-Century Studies 38/1. 139-143. https://muse.jhu.edu/login?auth=0&type=summary&url=/journals/eighteenthcentury_ studies/v038/38.1holm.html [30.4.2016.].

KOOB, P. S. 2006. Conservation and care of glass objects. The Corning Museum of Glass, Corning.

PETROVIĆ, M., ZUBIN FERRI, T. 2016. Sentimentalni rezovi iz 19. stoljeća – Restaurirana slika izrađena od kose na staklu. Histria archaeologica 46/2015, Pula. 281-296.

VINLUCCHI, S. 2000. Vitrum la materia, il degrado, il restauro. Edifir, Firenze. 25-27.

ZABORAVLJENI SLUČAJ: Restaurirana slika izrađena od kose 

Izložba: Carrarina ul. 4, Pula

Prozor u prošlost 18.05. - 18.07.2017.

Autorica izložbe i teksta: Monika Petrović

Organizator i izdavač: Arheološki muzej Istre

Za organizatora i izdavača: Darko Komšo

Uredništvo: Darko Komšo, Adriana Gri Štorga, Katarina Zenzerović

Autor postava, grafičko oblikovanje : Vjeran Juhas

Autorice fotografija: Tanja Draškić Savić, Monika Petrović

Tehnički postav izložbe: Monika Petrović

Prijevod na talijanski : Elis Barbalich-Geromella

Prijevod na engleski: Neven Ferenčić

Korektura: Adriana Gri Štorga, Milena Špigić, Katarina Zenzerović

Tisak: MPS Pula

Naklada: 700

Pula, 2017.

© Arheološki muzej Istre 2010. Proizvodnja Ulisys d.o.o. Bazirano na Typo3 CMS sustavu.