Amfiteatar

Amfiteatar je smješten 200 metara sjeveroistočno izvan gradskih zidina Pule, u skladu s mrežom rimske zemljišne podjele. Smatra se da je gradnja počela već za cara Augusta (27. pr. Kr. – 14. pos. Kr.), a financirala se iz središnje državne blagajne u rimskoj carskoj vlasti. Dvije središnje osi vanjskog zidnog plašta mjere 132,5 m i 105,1 m, a najveća visina iznosi 32,45 m. Amfiteatar je građen u tuskanskom stilu i zauzima površinu od 11.466 m². Procjenjuje se da je mogao primiti približno 23.000 gledatelja. Podignut na padini brijega, na zapadnoj strani, okrenutoj prema moru, pulski amfiteatar ima četiri etaže - povišeni temelj s ulazima i tri kata, dok je u istočnom dijelu na prirodno povišenom terenu zidani dio objekta znatno manji: nad zemljom se izdižu samo dva gornja kata. U glavnoj osi na vanjskom plaštu amfiteatra nalaze se lukovi širine 4 m, veći od ostalih, naglašavajući glavne ulaze (portae pompae). Ulaz na južnom kraju bio je najznačajniji, jer je okrenut prema gradu. Na toj se strani nalazio i glavni ulaz u borilište. Drugi kat gledališta zidan je cijelim opsegom amfiteatra u 72 polukružne arkade. Treći kat pripadao je galeriji ovalnog prstenastog oblika, natkrivenoj kosim krovom od keramičkih ploča i kupa, koja je za razliku od donjih katova prema van bila otvorena u 64 četvrtasta prozora. Vijenac na vrhu drugog kata nosio je postolja za umetanje drvenih jarbola koji su nadvisivali amfiteatar. Opasnost od ispiranja i klizanja terena uslijed kiša umanjena je izgradnjom sustava kanala za prihvat i odvodnju oborinskih voda. Borilište u sredini amfiteatra mjeri 67,9 m po dužoj osi i 41,6 m po kraćoj. Ovalni oblik borilišta bio je idealan za povorke, postrojavanja, razvoj borbene strategije, napredovanje i povlačenje oružanih skupina. Ispod borilišta smještena je pomoćna podzemna prostorija, većim dijelom uklesana u živu stijenu i dijelom nadozidana do potrebne visine. Služila je za držanje kaveza za zvijeri i raznih tehničkih pomagala za pripremu igara. U slučaju lošeg vremena, gledalište se natkrivalo platnom uz pomoć sistema kolutova i užadi. Drveni jarboli, nosači platna, prolazili su kroz predviđene otvore na kamenom oluku. Na drugom kraju, iznad rubova borilišta, nalazio se metalni obruč poduprt okomitim jarbolima. Užad razapeta između vanjskih jarbola i unutrašnjeg metalnog obruča nosila je platno.

Amfiteatar u Puli razlikuje se od ostalih po tome što su u vanjski zidni plašt ukomponirana četiri pravokutna tornja. U njima su bile smještene pomoćne drvene stepenice za uspon do vrha i vodospreme, a osim toga pojačavali su stabilnost zidnog plašta i učvršćivali građevinu. Tornjevi su bili natkriveni kosim krovom od keramičkih ploča i kupa na konstrukciji od drvenih greda. Na vrhu svakog tornja nalazile su se po dvije odvojene vodospreme, koje su se punile kišnicom.

U amfiteatru su se priređivale gladijatorske borbe i lov na životinje. Ulaz na predstave nije se plaćao, ali raspored sjedenja u amfiteatru strogo je pratio društvenu hijerarhiju po bogatstvu i ugledu. U borilištu su održavana javna suđenja i provodila se kazna ad bestias namijenjena ubojicama, razbojnicima i pobunjenicima bez rimskog građanskog prava, pri kojoj su se nenaoružani ili slabo naoružani osuđenici dovodili pred zvijeri. Pripadnici kršćanske zajednice mučeni su na razne okrutne načine, uslijed čega se razvio kult svetaca mučenika. Za amfiteatar u Puli vezuje se povijesna priča o mučeništvu sv. Germana, koji je postao svetac zaštitnik Pule.

Nakon zabrane gladijatorskih predstava početkom V. st., amfiteatar je prepušten propadanju i odnošenju građevinskog kamena, no uvijek je ostao javnim vlasništvom. Stoljećima je plijenio pažnju putopisaca, umjetnika i arhitekata. Grafički prikazi amfiteatra našli su se u djelima o arhitekturi istaknutih autora kao što su Sebastiano Serlio, Andrea Palladio, Antoine De Ville, Thomas Allason. Amfiteatar je krasio grafičke vedute Pule, geografske karte kao i brojne grafičke mape o starim spomenicima i znamenitostima, među čijim se autorima ističu Giovanni Battista Piranesi, Jacob Spon i George Wheler, Robert i James Adam, Charles Louis Clerisseau, Louis François Cassas i August Tischbein. Arheološka istraživanja amfiteatra otpočela su sredinom XVIII. st., a njegovo konzerviranje i restauriranje nastavlja se i danas.

© Arheološki muzej Istre 2010. Proizvodnja Ulisys d.o.o. Bazirano na Typo3 CMS sustavu.